Promatrajući gibanja tijela na Zemlji mogli bi zaključiti da tijela koja se gibaju, prije ili kasnije, neminovno uspore ili stanu. Međutim, to je netočno.
Ukoliko na tijelo koje se giba ne djeluje neka vanjska sila ono će se nastaviti gibati ZAUVIJEK, a tijela koja miruju će bez djelovanja vanjske sile i dalje mirovati.
To svojstvo tijela da nastoje zadržati stanje gibanja u kojem se nalaze zovemo TROMOST ILI INERCIJA.
Galileo Galilei (1564.-1642.), najveći talijanski učenjak 17. stoljeća, shvatio je da se tijela koja se kreću zaustavljaju zbog djelovanja sile koju zovemo trenje.
U svojim pokusima Galileo je promatrao kuglicu koja se spušta niz kosu stjenku posude. Opazio je da će se kuglica, spuštajući se s neke visine i penjuć se suprotnom
stjenkom, popeti gotovo do iste visine s koje je ispuštena. Isti pokus izvodio je s posudama sa stjenkama različite hrapavosti i zaključio: što su stjenke manje hrapave kuglica se uspne
bliže početnoj visini.
Iz svojih pokusa izveo je zaključak koji kaže: kad bi trenje mogli posve eliminirati kuglica bi se popela točno na istu visinu s koje je ispuštena.
Galileo je razmišljao dalje: kad bi strana suprotna onoj s koje ispuštamo kuglicu bila položena pod kutem od nula stupnjeva kuglica bi se nastavila gibati u beskonačnost nastojeći postići prvotnu visinu.
Isaac Newton gradio je dalje na temeljima Galileovih učenja o gibanju.
Prvi Newtonov zakon gibanja kaže:
Tijelo ostaje u stanju mirovanja, ili jednolikog gibanja po pravcu ako na njega ne djeluju vanjske sile.
Što znači da nije potrebna sila kako bi se tijelo održalo u gibanju.
Ako gurnemo knjigu vodoravnom površinom stola ona ne staje zbog nedostatka sile koja bi ju dalje pokretala, već zbog prisustva sile, trenja, koja zaustavlja gibanje knjige.
Nije potrebna sila kako bi se knjiga stavljena u pokret i dalje gibala, ustvari, upravo prisustvo sile dovodi knjigu u stanje mirovanja.
Sva se tijela, dakle, opiru promjeni stanja gibanja. Pitamo se opiru li se toj promjeni neka tijela više od drugih?
Promatrajući tijela oko nas dolazimo do zaključka:
što je masa tijela veća tijelo se jače opire promjeni stanja gibanja, tj. kažemo da je tromije.
Nadalje, imaju li tijela u bestežinskom stanju masu?
Kad bi poskočili s poda svemirske stanice, strop svemirske stanice bi nas zaustavio i udarimo li glavom u njega, zabolilo bi nas jednako kao da smo pali na glavu.
Jednako tako bi i sve drugo u kabini svemirske stanice imalo i dalje svoju masu. Kad bi imali sa sobom u kabini topovsku kuglu, ona bi lebdjela uokolo, pa bi mogli pomisliti da nema masu. Međutim,
pokušamo li kuglu baciti kroz kabinu ustanovili bi da to uopće nije lako. Bio bi napor baciti ju i pri tom bi nam se pokušaju dogodilo da i mi budemo odbačeni u suprotnu stranu.
A ako smu ju ipak uspjeli baciti, ne bi bilo dobro da pogodi u glavu nekog našeg prijatelja astronauta, bilo izravno, ili odbijajući se od zidova stanice.
U svemirskoj stanici topovska kugla ima i dalje masu mnogo veću od mase dječjeg balona, premda oboje imaju istu težinu: nula.
1. Zamisli mjesto u svemiru bez gravitacije i bez utjecaja trenja. Pretpostavimo da možemo posjetiti takvo mjesto i baciti kamen. Kamen će:
a. usporavati i naposlijetku stati.b. nastaviti se gibati po pravcu konstantnom brzinom.